Tateov šef kave: što se rasprava o plaćama govori o sukobu 'visoke' i 'niske' kulture

Galerija Tate u Londonu, Engleska. "Tate Gallery, London, bez datuma" Nathana Hughesa Hamiltona licenciran je pod Creative Commons (CC BY 2.0).

Kada se Tate nedavno oglašavao za novu "glavu kave od Tatea", nabrojavši plaću od 39.500 funti plus bonus vezan za prodaju , na Twitteru se pojavila zgroženost, a vijest o tome koliko je visoka plaća bila.

Budući da su se naslovi usredotočili na plaću u ponudi, pokrivenost je to uspoređivala s plaćama kustosa galerija. Grayson Perry je tvitovao "Odustajem , pobijedili su ", sugerirajući da je ovo posljednja degradacija umjetnosti u svjetlu sve komercijalnije logike.

U Londonu je prosječna godišnja plaća kustosa u regiji od 37.373 funte , iako ona može biti niža od 17.524 funte - što je znatno ispod londonske životne plaće od 20.963 funte .

Kao što je Alan Leighton , državni tajnik sindikata Prospect, rekao: "Naglašena razlika u plati je oštar podsjetnik, ne da se kava plaća previše, već da su visokokvalificirani muzejski stručnjaci plaćeni previše malo." U svojoj obrani Tate je napomenuo da je bolja usporedba s voditeljem kustoskog tima, koji bi zaradio između 40-50.000 funti, ovisno o veličini tima.

S kim uspoređujemo, Perry ili Tate, ovisi kako o detaljima posla, tako i o tome kako cijenimo različite vrste posla.

Ekonomska teorija: tržište ili rad

Pomno gledajući opis posla , voditelj kave odgovoran je za dva menadžera i njihove timove, uključujući osoblje kafića u sve četiri galerije Tate i njihovo kućno pečenje u Tate Britaniji. Posao uključuje upravljanje opskrbnim lancem za njihovu kavu i uspostavljanje odnosa s uzgajivačima širom svijeta kako bi se osiguralo da Tate kava ne bude samo onakva kakvu kvalitetu očekuju kupci u galerijama, već je i etično stvorena u skladu s Tateovim projektom ravnopravnosti spolova , koji potiče pravedniju podjelu dohotka i podržava žene uzgajivače.

Ukratko, posao zahtijeva stručnost u pečenju, kuhanju i kušanju kave, kao i upravljanju ljudima i globalnim lancem opskrbe. Sve u svemu, 40.000 funti možda i nije prekomjerna plaća, samo se graniči s 20% najboljih zarađenih u Velikoj Britaniji .

To nas ostavlja pitanjem kako cijenimo sam rad. U ekonomskoj teoriji glavna odrednica vrijednosti je tržište. Gdje se ponuda i potražnja križaju prirodna je cijena dobra, bilo da je šalica kave, umjetničko djelo ili zaposlenik.

Međutim, postoji drugačija teorija vrijednosti koja seže do škotskog ekonomista Adama Smitha, a popularizirao ju je Karl Marx: radna teorija vrijednosti . Ovo upućuje na zaključak da je vrijednost dobra u konačnici određena time koliko rada treba proizvesti. Primijenjena na plaće, ova teorija sugerira da vrijeme koje razvija razvoj određenog skupa vještina i znanja u konačnici određuje vrijednost zaposlenika.

Primjerice, liječnik "košta" pet godina medicinskog stupnja, kao i "vrijednost" koju su sakupili njihovi nastavnici i bolničku opremu koju su koristili u studijama i obuku na radnom mjestu nakon diplome. To opravdava relativno visoku plaću liječnika u usporedbi s drugim diplomiranim studentima: u njihovo školovanje uloženo je više novca i truda.

Bilo da razmotrimo vrijednost glave kave s obzirom na ulogu koju obavljaju ili trening koji je u njih uložen, vjerojatno imaju sličnu vrijednost kao vođa kustoskog tima. Niti jedan od njih ne zahtijeva specijalističku diplomu, ali obje zahtijevaju značajno iskustvo, upravljačke vještine i stručno znanje iz određenog područja estetske procjene.

Ovo nam možda daje zanimljiviji odgovor na pitanje zašto je došlo do takvog bijesa zbog inače razumnog kompenzacijskog paketa ponuđenog glavi kave: neki se oblici kulture više cijene od drugih.

Sličnu kulturnu vrijednost

Kao što je sociolog Pierre Bourdieu tvrdio 1980-ih, društvena klasa je proizvod ukusa i prosuđivanja koliko i ekonomskog bogatstva. Prema Bourdieuovom mišljenju, estetske sklonosti ljudima ukazuju na mjesto klase. Sposobnost da se cijeni fino francusko vino, klasična opera ili moderna umjetnost, čovjeku daju status i ugled.

Ukusne i estetske sklonosti uči se tijekom dugog vremenskog razdoblja i postaju navike koje se uvježbavaju u našim tijelima i daju osobi „kulturni kapital“. Taj kulturni kapital (što volimo), zajedno s ekonomskim kapitalom (što posjedujemo) i socijalnim kapitalom (koga poznajemo), određuje naš socioekonomski status .

Tradicionalno, kulturni kapital bio je povezan s vrstama „visoke“ kulture povezane s višim slojevima. Kao što je nedavno tvrdio kulturni teoretičar Richard Ocejo , to se mijenja.

Za mlađe generacije dobar ukus nije ograničen samo na "visoku" kulturu poput opere, francuskog vina i galerijske umjetnosti. Njihovi su ukusi širi i otvoreniji, pa ih neki nazivaju "kulturnim svejedima" . Za svejedine je razlikovanje između visoke i niske kulture manje važno od razlike u određenoj kategoriji. Ova teorija sugerira da se što više kulturnog kapitala može pokazati u uvažavanju rap glazbe, zanatskog piva ili umjetničkog hamburgera, kao što je to slučaj s klasičnom glazbom, finim vinom ili haute kuhinjom. Te razlike imaju i ekonomske posljedice.

Bočica piva za zanatsku kost može koštati više od 20 funti , a najskuplja kava može se kupiti više od 80 USD (61 £) po šalici . Sposobnost razumijevanja i stvaranja tih razlika u „niskoj“ kulturi postaje jednako važna kao i u „visokoj“ kulturi.

Kao i kustos, nova glava Tate kave cijenit će kao kulturnog posrednika - nekoga tko oblikuje i objašnjava vrijednost kulturnog dobra - koliko, ako ne i više, nego zbog njihove sposobnosti pečenja kave. Da se to umjetnicima i kustosima smatra tako prijetećim, govori toliko o promjeni kulturne moći koliko i o relativnoj plaći.